Profesor DAVORIN BAZJANAC

Davorin Bazjanac rođen je 22. rujna 1902. godine u Beravcima, od oca Vidoslava (općinski bilježnik) i majke Ane rođene Sekulić. Prva je tri razreda pučke školu pohađao u Beravcima (1909.-1912.), a daljnje školovanje nastavio u Slavonskom Brodu. Koncem 1918. godine odlazi u kadetsku školu u Karlovac te ubrzo zatim, prelazi na Višu vojnu realku u Maribor i konačno na Vojnoj akademiji u Beogradu dobiva 1923. čin artiljerijskog potporučnika. Iza toga dvije godine studira na Mašinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Beogradu te kao izvrstan student biva upućen u Francusku na dvogodišnji nastavak studija na Ecol d' Applica-tion d'Artillerie u Fontainebleau, gdje stječe solidna znanja balistike, mehanike topova i metalurgije. Nakon završetka specijaliziranog studija, vraća se 1927. u domovinu, te službuje u Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu oko pet godina. Radi na podizanju nove tvornice pješačke municije, rukovodi izradom alata i balističkim ispitivanjem municije, te zbog toga često boravi u tvornicama u tadašnjoj Čehoslovačkoj.

Ujesen 1932. upućen je na studij u Zürich na Eidgenössische Technische Hochschule (ETH), gdje na tom prestižnom švicarskom tehničkom sveučilištu dobiva i diplomu strojarskog inženjera 1935. godine. Na ETH-u u Zürichu formira se u to vrijeme novi laboratorij za strojarstvo s odjelima za aerodinamička ispitivanja sa zračnim tunelom i kanalom za supersonička ispitivanja, koji će i Davorin Bazjanac razvijati i koristiti za eksperimente u okviru zadane disertacije. Nakon toga se vraća u Beograd gdje od 1936. do 1938. godine radi u Ministarstvu vojske i mornarice pri Artiljerijsko-tehničkom odjelu, pretežito na stvaranju novih tvornica ratne industrije, ali i predaje na Vojnoj akademiji. Tezu majorskog ispita polaže potkraj 1937. i iza toga biva postavljen za upravnika 4. odjeljenja Vojno-tehničkog zavoda u Kragujevcu, gdje rukovodi proizvodnjom municije. Ipak, početak II svjetskog rata i brza kapitulacija ondašnje države uvjetuju kraj Bazjančeve karijere jugoslavenskog oficira.

Koncem 1941. Davorin Bazjanac seli u Zagreb u Gundulićevu 49 - adresu na kojoj je živio sve do smrti. U novonastaloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj radi kao domobranski časnik, ali baveći se isključivo znanošću, tako da u slobodno vrijeme okončava disertaciju, koju pod naslovom "Untersuchungen mit Hilfe der elektrischen Analogie über den Einfluss der Luftstrahlbegrenzung in Windkanälen auf Tragflügelmessungen" brani na ETH-u 1943. godine, čime postaje doktor tehničkih znanosti. Kraj rata dočekao je u Zagrebu u svom domu. Od 1. studenog 1945. radi Davorin Bazjanac kao honorarni nastavnik na Državnoj srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, a nedugo iza toga i kao profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predaje tehničku mehaniku i srodne predmete na strojarskom, brodarskom i elektrotehničkom odsjeku. Tijekom sveučilišne karijere objavio je više od 50 znanstvenih i stručnih radova i napisao 20 udžbenika, skripta i zbirki zadataka. Održao je više od 100 javnih predavanja. Dvije je godine bio prodekan tadašnjeg Tehničkog fakulteta (1948.-1949.), a kasnije i dekan i prodekan Strojarsko-brodograđevnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1958. - 1960.). Od 1960. do 1970. godine pomaže pri osnivanju niz tehničkih fakulteta u većim gradovima Hrvatske (Rijeka, Split, Osijek, Slavonski Brod).

Bio je predsjednik Jugoslavenskog društva za mehaniku u dva mandata. U istoj je funkciji vodio Jugoslavenski nacionalni komitet Međunarodne federacije za teoriju mašina i mehanizama (IFToMM). Jedan je od pokretača osnivanja Centra za mehaničke znanosti u Udinama (CISM). Bio je višegodišnji suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Bio je glavni osnivač Društva za mehaniku Hrvatske, dugogodišnji član Upravnog odbora Hrvatskog prirodoslovnog društva, član Izvršnog vijeća Republičkog odbora Narodne tehnike, predsjednik Aerokozmonautičkog društva, te od 1967. dopisni član Međunarodne astronautičke akademije u Parizu. Za svoje zasluge i požrtvovni rad primio je niz priznanja, odlikovanja i nagrada.

Profesor Davorin Bazjanac umro je u noći između 20. i 21. rujna 1988. u Zagrebu. Četiri godine kasnije profesor Bazjanac je nastojanjem svog matičnog fakulteta dobio ulicu u zapadnom dijelu grada Zagreba, a zaslugom njegovih učenika sa Strojarskog fakulteta iz Slavonskog Broda imenovana je jedna ulica njegovim imenom i u tom gradu.